Govor na predstavljanju knjige "Stipe Mesić – dosje izdaje"

Veliki hrvatski književnik Hrvoje Hitrec kaže na predstavljanju "Izjave o stanju hrvatske kulture i nacije": "Gospođe i gospodo, kada se ujutro probudim i čini mi se da je sredina osamdesetih godina prošloga stoljeća. Na trenutak me to raduje, jer se osjećam mlađim, ali ne traje dugo. Jer se danomice relativizira, pa i otvoreno izruguje svemu što je sveto hrvatskom čovjeku, jer se bagateliziraju stare hrvatske kulturne institucije, jer se prirodni hrvatski osjećaj proglašava nacionalizmom i jer se opet nasrće na posebnost hrvatskog jezika."

Da je Hitrec bio blag u svojoj usporedbi pokazali su događaji koji su uslijedili. Tako Milovan Šibl u Hrvatskom listu od 10. ožujka 2005. piše: "Da dotični intelektualci imaju pravo, pokazalo se već sljedećeg dana nakon skupa. Naše 'slavne' novine i televizije uglavnom su prešutjele događaj, a Izjavu sa skupa nisu objavile. Jedino je 'Vjesnik" manje-više profesionalno izvijestio sa skupa, dajući mu odgovarajuće mjesto i prostor u listu. No zbog toga je, čini se, odmah dobio po nosu i da bi se posipao pepelom, već drugog je dana bio prisiljen upregnuti sve svoje novinare, moralne Liliputance, da najtežim etiketama napadnu cijeli skup, a osobito gospodu predsjednika Matice hrvatske Igora Zidića i književnika Hrvoja Hitreca, koji su svojim razumnim i briljantnim izlaganjima bili najistaknutiji na skupu (...) Slijedećih dana, slični su tipovi i po drugim listovima stali bjesomučno napadati te naše akademike i književnike, ne libeći se proglašavati ih fašistima, nacionalistima, nereformiranom desnicom i slično. Sve je, dakle, izvedeno po starom, prokušanom komunističkom receptu i neodoljivo podsjeća na medijske pogrome nakon 'Hrvatskog proljeća'."

Koliko je Šiblova usporedba s vremenom nakon "Hrvatskog proljeća" doista pogodila u sam bit problema pokazuju i uništavanje skoro cijele naklade knjige Domagoja Margetića Stipe Mesić – dosje izdaje /  Neautorizirana biografija drugog hrvatskog predsjednika.  Na žalost, to je još jedna potvrda koliko je dobro pogođen naslov mog predgovora-recenzije koji je tiskan na početku knjige: Knjiga o čovjeku po kome će se pamtiti najsramnije poglavlje hrvatske povijesti.

  Umiješanost hrvatskih tajnih službi u to samo potvrđuje kolika je vrijednost ove knjige. To je, u stvari, samo potvrda istinitosti onoga što je u njoj sadržano. Da nije tako ne bi bila opasna današnjem predsjedniku. Istina najviše boli. A svakim danom sve više i više ljudi u Hrvatskoj spoznaje tu istinu. To pokazuju rezultati glasovanja nekoliko posljednjih TV-emisija, na što ukazuje i general Markica Rebić u istom broju "Hrvatskog lista": "U tri televizijske ankete zaredom, podrška Gotovini, a protiv izručenja, stabilizirala se na devedeset posto. Europa rezolutno traži, a Hrvati ne daju Gotovinu."

Spomenimo samo emisiju "Nedjeljom u dva" u kojoj je gostovao Nenad Ivanković zbog karakterističnog pitanja: "Gotovina ili Europska unija" u kojoj je 31.761 glas dobio je general Gotovina, a 3064 Europska unija. Dakle 91 posto od tako velikog broja glasova opredijelio se za ponos i dostojanstvo nasuprot sramotnoj današnjoj politici. U stvari, poznato je da je u igri zvanoj "ucjena" najprljaviji ucjenjivač. Dakle, jasno je da su tu prljavu ulogu ucjenjivača, kao i mnogo puta do sada kada je u pitanju Hrvatska, preuzeli svjetski moćnici. Naravno, u Hrvatskoj imamo i one kojima to nije jasno. Čovjek bi pomislio da to mogu biti samo ljudi izuzetno niskog nivoa inteligencije. Međutim jedan od takvih je Zvonko Maković, predsjednik Hrvatskog centra P.E.N.-a. Govjek ne razumije da EU ucjenjuje Hrvatsku, samo ucjenjeni ne treba dati novac nego generala Gotovinu. Po njemu Gotovina ucjenjuje milijune svojih sunarodnjaka svojim kukavičlukom. "Duboko sumnjam u moralne kvalitete kukavica!" – poručuje nam Maković. Dakle, nisu ucjenjivači oni koji te očito ucjenjuje, nego onaj čijom te glavom ucjenjuju. Da je Hrvatska ucijenjena tako da mora dati novac, po Makoviću bi ucjenjivač bio – novac! Veće budalaštine doista teško je čuti. Očito je i to da si po Makoviću kukavica ako ne daš svoju glavu da bi makovići i slični bolje živjeli. Da im se nalogodavci ne bi naljutili. Koje li perverzije.

A ta uloga europskih ucjenjivača još je i prljavija kada se zna da se obično ucjenjuje netko tko je u životu nešto loše i napravio. Nas ucjenjuju s onim najvrednijim što imamo. Očito su toga svjesni kada nam u stvari kažu nam da im mi svi skupa nismo vrijedni kaliko naš general. A hrvatski narod im odgovara: "U pravu ste, ali još i više: naš general je vrjedniji od svih vas skupa – koliko god vas ima i koliko god ste bogati!"

A ova knjiga nas iznova podsjeća kako je uopće došlo do toga da je general  Gotovina optužen. Optužen je za navodni zločinački pothvat, a glavni "dokaz" te optužnice je transkript koji je krivotvoren u uredima predsjednika Mesića i poslan u Haag. Ucjenjivači iz Haaga znaju za to, ali im ne smeta da i dalje optužuju generala i ucjenjuju Hrvatsku! Dapače, poznata je ona stravična rečenica Carle del Ponte Goranu Graniću o tome kako će tadašnjoj vladi ta optužnica politički odgovarati. A u toj optužnici je tzv. "Republika Srpska Krajina" proglašena državom, pa je Hrvatska koja je oslobađala svoj okupirani teritorij proglašena agresorom! A danas već doznajemo kako su tadašnje hrvatske vlasti nudili generalu Gotovini nagodbu da svoje navodne grijeh prebaci na Oca hrvatske države dr. Franju Tuđmana i velikog ratnog ministra  Gojka Šuška, u zamjenu za ne podizanje optužnice.

Odbio je, kao što ju je odbio i Dario Kordić. Dariova supruga Venera o tome kaže ("Hrvatski list" od 23. prosinca 2004.): "Živa je istina da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa Sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugoga optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, 'da sljedećih deset godina mogu samog sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji'." Kako samo može biti ponosan narod kojemu pripada Dario Kordić? I Ante Gotovina. A kako strašno mogu zvučati ove riječi makovićima i sličnima, koji misle da ponosni mogu samo biti gazde kojima služe?

Da, Dario je odbio ponudu i dobio kaznu od 25 godina. Presuda je potvrđena, a u njoj mu je jedino dokazano da je Hrvat i to predsjednik HDZ-a BiH, koji se usudio organizirati obranu svog naroda. U optužnici je glavna točka navodna agresija Hrvatske na BiH.

A tko je zaslužan za tu izmišljenu agresiju. Jasno je da i o tome svjedoči ova knjiga jer je to knjiga o sadašnjem, predsjedniku. Poznato je da je on bio zaštićeni svjedok optužbe u procesu Blaškić, i da je na osnovu njegovog lažnog svjedočenja Hrvatska optužena za agresiju na BiH. Pa se ta optužba provlači kroz sve optužbe Hrvatima iz BiH. Naravno, još jedna osoba je sudjelovala u toj laži – Paddy Ashdown sa svojom salvetom. Ashdown u nedavnom intervjuu tjedniku "Nacional" od 18. siječnja 2004. pokazuje kako je lagao o toj salveti. Josip Jović u tekstu "Lažna lordova salveta" pokazuje kako je priča besmislena. Prvo, to je zbog vremena kada se susret Ashdown-Tuđman dogodio, a drugo, kaže Jović: "I sada dolazi onaj ključni dio razgovora gdje se ovaj britanski lord nedvojbeno pokazuje kao lažac. U nastavku, naime, veli: 'Onda smo razgovarali o toj liniji, zašto je Banja Luka s jedne, a Mostar s druge strane, gdje je tu Sarajevo i tako.' Zašto je to laž? Pa zato što takav razgovor o spomenutoj liniji naprosto nije bio moguć ako je ta karta s jelovnika doista u trenutku razgovora postojala, jer ta linija, onako kako ju je sam Ashdown dao objaviti, ostavlja i Banja Luku i Mostar na jednoj, zapadnoj strani te linije. Ili nije bilo karte ili razgovora ili, najvjerojatnije, ni jednog ni drugog."

Ashdown je za svoju laž nagrađen mjestom gubernatora BiH. Mesić je postao predsjednikom Hrvatske. I jedna i druga pozicija dobivene su zahvaljujući lažima koje su trebale potvrditi navodnu agresiju Hrvatske na BiH. To što je lord uhvaćen u laži, ili što je Mesić nebrojeno puta uhvaćen u lažima njima ništa ne znači. Nagrade su doista velike! Ali, veličina tih nagrada pokazuje koliko je svjetskim moćnicima bilo značajno lažno optužiti Hrvatsku. I to ne samo zato da bi prikrili svoje sudjelovanje u velikosrpskim zločinima i u Hrvatskoj i u BiH. Već zato što ne žele neovisnu Hrvatsku! Ali bitna je razlika u tome što je lord lagao u skladu s interesima svoje države! A postoji li dovoljno velika nagrada za izdaju domovine? Ne postoji. Zato se i uništava Margetićeva knjiga. Zato ga se i kindapira, zatvara i što sve ne.

U Margetićevoj knjizi su uglavnom već objavljivani tekstovi i dokumenti. Kolika je panika onog koji je tražio uništavanje takve knjige, koji je organizirao to priviđenje Göbbelsa u Hrvatskoj?

Nema dvojbe da je devedesetpostotno izjašnjavanje hrvatskog naroda za Gotovinu, a ne za EU najviše uplašilo one koji sudjeluju u toj izdaji Hrvatske. Ne čudi što je na to odmah reagirao onaj na koga se odnosi Margetićeva knjiga. Obratio se javnosti: "Važno je da ne nasjednete na lažnu dilemu: ili Gotovina, ili Europska unija. Umirovljeni odbjegli general tu uopće nije važan. Njime se samo naprosto koriste oni koji se zbog njima znanih razloga boje Europe i svega što ona znači. Prava je dilema: ili Europska unija, ili povratak u izolaciju koji bi bio poguban. Moja je poruka građankama i građanima Hrvatske: ne nasjedajte protivnicima Europe i zagovornicima izolirane Hrvatske. Oduprite im se - u ime slobode i demokracije, u ime naše budućnosti, u ime one i onakve Hrvatske kakvu smo zajedno krenuli graditi i za kakvu su pali junaci Domovinskog rata."

Đurđica Lieb u "Glasu Koncila" od 13. ožujka 2005. u tekstu čiji naslov Tjeskobe poniženoga naroda puno govori pišući o našoj Izjavi u stvari pokazuje koliko je smiješno Mesićevo obraćanje javnosti:

"Komunistički mentalitet građen desetljećima, prenesen u stranke koje se jako malo razlikuju, ne može brzo iščeznuti. Pedeset hrvatskih pisaca, znanstvenika, među kojima brojni akademici, uputilo je i potpisalo svoju kritiku zbog politike brzog ulaska u EU, kojim bi se mogao ugroziti hrvatski identitet. Mogu se imati primjedbe na neke od točaka, ne slagati se s njima ili načinom obraćanja, ali iznenađuje broj napada, najčešće penovskih kolumnista (koji su g. 1994. potpisali Balkansku uniju), čija je razina ponižavajuća za bilo koje dnevne novine. Kolumnisti, koji su najčešće u nevladinim udrugama i međunarodnim organizacijama, iz svojih 'sloboda' brane sadašnju vlast. Zar nije jednostavnije sjesti za zajednički stol i zajednički se pobrinuti za dostojanstveni ulazak u Europsku uniju.

Potpisnici teksta, i Igor Zidić, predsjednik Matice hrvatske, i mons. dr. Mile Bogović i svi ostali nisu protiv EU, ali su protiv ponižavajućeg ulaska koji se Hrvatskoj pokušava nametnuti. Jer ono što Hrvatskoj nije potrebno jest podjela naroda i odbacivanje svih koji drugačije misle. Treba zauzeti dostojanstven stav prema brojnim napadima na Hrvatsku, pa i prosvjedovati kada npr. Daanis MacShane, u Mađarskoj, u isti kontekst stavi Hrvatsku sa zločinima u Auschwitzu i Srebrenici.

Ostaje otvoreno pitanje zašto penovci, koji imaju slobodu puno veću nego političari, ne prosvjeduju protiv takvih izjava. Možda će svima onima kojima umjesto srca kucaju satovi dobro doći ponižena, pa i pobunjena masa jer će se skori neulazak u EU prelomiti na njihovim leđima, kao što se prelomio i rat, izostavljajući sebe kao krivce i ostajući u svojim 'dvorcima'. Zbog toga je velika odgovornost i na pedesetorici i ostalima koji osjećaju ponižavanje Hrvatske da mudro nastoje usmjeriti bijes i podijeljenost u dobrobit, a ne u tragediju."

Jasno je da Mesić ne osjeća ponižavanje Hrvatske. On u tom ponižavanju izravno sudjeluje! Zato i straši narod: "Bit ćete izolirani ako ne prihvatite biti sluge velikih". Uz to još moraju platiti "krvarinu", kako reče Igor Zidić. Mesiću "umirovljeni odbjegli general tu uopće nije važan". Ali nama jest! I mi poručujemo Gotovini ono isto što mu je poručio karizmatični svećenik Zlatko Sudac: "Generale, neka te Bog čuva i nemoj se predati Haaškom sudu!" Ni krvarina zvana Dario Kordić Mesiću sigurno uopće nije važna! Pa on je pomogao da ju platimo! Treba li nas to uopće čuditi kad se radi o predsjedniku čiji je očito nepotpun "dosje izdaje" tiskan u ovako velikoj knjizi? I to u vrijeme kada Papa u svojim djelima zapisuje da Poljska, Slovačka i Hrvatska mogu pomoći EU, kako nas upozorava Đurđica Lieb u spomenutom tekstu, a nešto slično ustvrdio je i francuski vojni biskup rekavši ("Hrvatsko slovo", 3. siječnja 2003.) da se divi Hrvatima, jer mi imamo nešto što sve više nestaje, imamo vrijednosti koje se u Europi gube, a bez kojih ona ne može živjeti. A da je to doista tako sve više postaju svjesni i sami Hrvati. Zahvaljujući Antu Gotovini. Ponosni Hrvati su i najveća opasnost za one koji izdaju takav narod. Ako ih se ponižene primi EU, nema opasnosti za izdajice! I zato imamo to priviđenje Göbbelsa u Hrvatskoj.